Da podvučem crtu...
Nisam baš nešto aktivan u pisanju privatnog bloga jer sve što želim zabilježim na Gledaj oko sebe. Ali da ipak napravim jedan pregled najsvježijih zbivanja u mom životu.
Prošlo je nešto više od mjesec dana od povratka iz Pule u rodni kraj. I sad treba riječima opisati kako se osjećam...ne nešto posebno ili oduševljeno, ali to je vjerojatno više zbog mog straha kako ću nanovo doživjeti novu-staru sredinu. Radi se o dvije potpuno različite sredine koje teško da mogu uspoređivati. Kao da roditelj mora reći koje dijete voli više...
Nastojim izbalansirati profesionalnu orijentaciju i obaveze koje me još čekaju na faksu. Vjerujem da će i to uspješno proći, ipak sam poznat kao vječiti optimist! Ne bojim se tog profesionalnog dijela života jer sam svjestan što mogu i znam učiniti i tu ću znati iskoristiti svoje mogućnosti. Ali me najviše od svega zanimaju ljudi jer ih naprosto obožavam. Iako sam nekada (možda i ne tako davno, kako se uzme) doživio neugodna iskustva sa osobom kojoj sam maksimalno vjerovao, nisam izgubio entuzijazam vezan uz međuljudske odnose. To mi pruža veliko zadovoljstvo i namjeravam zadržati uz sebe ljude koji mi pružaju to zadovoljstvo.
Red bi bio da priznam da sam ponekad zatvoren i treba vremena da me se otvori. To je posljedica nemilih događaja koji su mi bili priušteni pa sam sad više oprezan. Ali vrijeme brzo otkrije pravo lice. Otvorenost i iskrenost je ključ za mene, bio i ostao.
Moram još spomenuti da sam zahvaljujući prijateljici koju sam nedavno upoznao "otvorio oči" u jednom smjeru koji sam pomalo zaboravio. A radi se o itekako važnoj segmentu svakog čovjeka, usudio bih se reći najvažnijem.
To bi bilo ukratko, ne znam kad ću ponovo ovdje pisati...ipak je inspiracija veća na drugom blogu.
Prošlo je nešto više od mjesec dana od povratka iz Pule u rodni kraj. I sad treba riječima opisati kako se osjećam...ne nešto posebno ili oduševljeno, ali to je vjerojatno više zbog mog straha kako ću nanovo doživjeti novu-staru sredinu. Radi se o dvije potpuno različite sredine koje teško da mogu uspoređivati. Kao da roditelj mora reći koje dijete voli više...
Nastojim izbalansirati profesionalnu orijentaciju i obaveze koje me još čekaju na faksu. Vjerujem da će i to uspješno proći, ipak sam poznat kao vječiti optimist! Ne bojim se tog profesionalnog dijela života jer sam svjestan što mogu i znam učiniti i tu ću znati iskoristiti svoje mogućnosti. Ali me najviše od svega zanimaju ljudi jer ih naprosto obožavam. Iako sam nekada (možda i ne tako davno, kako se uzme) doživio neugodna iskustva sa osobom kojoj sam maksimalno vjerovao, nisam izgubio entuzijazam vezan uz međuljudske odnose. To mi pruža veliko zadovoljstvo i namjeravam zadržati uz sebe ljude koji mi pružaju to zadovoljstvo.
Red bi bio da priznam da sam ponekad zatvoren i treba vremena da me se otvori. To je posljedica nemilih događaja koji su mi bili priušteni pa sam sad više oprezan. Ali vrijeme brzo otkrije pravo lice. Otvorenost i iskrenost je ključ za mene, bio i ostao.
Moram još spomenuti da sam zahvaljujući prijateljici koju sam nedavno upoznao "otvorio oči" u jednom smjeru koji sam pomalo zaboravio. A radi se o itekako važnoj segmentu svakog čovjeka, usudio bih se reći najvažnijem.
To bi bilo ukratko, ne znam kad ću ponovo ovdje pisati...ipak je inspiracija veća na drugom blogu.
Powered by ScribeFire.
Mirko Leško @ 23:04
0 komentar(a)
